Zrinka Pešorda Vardić, U predvorju vlasti. Dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Hrvatski institut za povijest, 2012.
Dubrovački antunini, najznačajniji i najbogatiji dio građanskog sloja okupljen u bratovštini Sv. Antuna, iz više su razloga značajna istraživačka tema. Bratovština Sv. Antuna, usudio bih se reći, zapravo je genijalni dubrovački “izum” – kako pronaći način da se u dugom vremenskom trajanju osigura socijalni mir. Naime, kada je 1332. godine zatvoreno dubrovačko Veliko vijeće, klasna podjela na vlastelu, koja jedina mogu sudjelovati u političkoj vlasti, i svog ostalog stanovništva bila je “zabetonirana”. Nekad protočni vlasteoski krug, u koji se relativno lako moglo ući, zatvaranjem vijeća postao je neprobojan. No, stvarni život je donosio nove okolnosti. U Dubrovnik su kontinuirano dolazili novi doseljenici, neki od njih svojim su ugledom i bogatstvom nadmašivali vlastelu. Demografske krize, pogotovo ona izazvana kugom 1348. godine, zbog velikog su pomora stanovništva (pa tako i vlastele), dovodile su i veće skupine doseljenika. Već stotinu godina nakon zatvaranja vijeća, u Dubrovniku je izrastao relativno veliki krug novih obogaćenih rodova, lišenih bilo kakva utjecaja u vlasti. Tu potencijalnu socijalnu “bombu” Dubrovčani su neutralizirali osnivanjem bratovštine Sv. Antuna. Stvorili su, slikovito rečeno, “rezervno” plemstvo ili kako je Zrinka Pešorda Vardić vrlo pogođeno definirala – “pripitomljene građane”, krug uglednih rodova koji, doduše, neće moći sudjelovati u radu Vijeća, neće donositi političke odluke, ali će biti pripušteni na najznačajnije činovničke funkcije u Dubrovačkoj Republici (kancelari, bilježnici). Taj krug dubrovačkih antunina Zrinka Pešorda Vardić izvrsno je analizirala u svojoj knjizi, također pogođena naslova “U predvorju vlasti”.
Temeljeći svoje istraživanje u velikoj mjeri na prozopografskim studijama pojedinih antunina, uložila je veliki istraživački napor kao bi došla do što preciznijih i utemeljenijih zaključaka. Pešorda Vardić je uspješno pokazala razvojni put antuninske bratovštine od udruge religiozno-karitativnog obilježja do institucionalnog okupljališta elitna dubrovačkog građanstva. Ukazala je i na veliku sličnost u procesu građanske staleške diferencijacije sa staleškim izdvajanjem dubrovačkog plemstva, koje se odigralo nekoliko stoljeća ranije. Istaknula je da unatoč ostvarenju svih predispozicija koje su antunini imali za dosezanje najviše društvene ljestvice (imetak, ugled, statusne simbole), oni nisu mogli iskoračiti na najvišu stepenicu staleške hijerarhije i zajedno s vlastelom participirati u vlasti. Zbog staleškog obzidavanja plemstva i činjenice da su jednostvavno „zakasnili“ ući među vlastelu, antuninima nije preostalo ništa drugo nego zadovoljiti se položajem sekundarne elite kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika.
Jedan od elemenata antuninskog identiteta bili su njihovi rodovi i casate, koje su svojom strukturom oponašali vlasteoske. Isticanje nekadašnjeg plemićkog podrijetla, premda zamagljeno “popravljenim interpretacijama”, pomagalo je antuninima u socijalnom usponu i približavalo ih njima nedostižnom uzoru plemstva. Obiteljske strategije (složenost, politika bračnih veza) imale su isti cilj kao i u vlastele – osiguravanje imovine i gospodarske moći na kojoj se zasnivao status antunina. Razlika koju je autorica uočila odnosi se na mogućnosti sklapanja braka: dok su plemići bili strogo endogamni, antunini su ipak bili liberalniji u odabiru partnera. Po mišljenju autorice, to je otvorilo mogućnost stvaranja prisnijih veza među bračnim partnerima, što se može potvrditi i u sačuvanim oporukama. No, i antuninski su se rodovi, nakon početnog strukturiranja i gospodarskog etabliranja tijekom druge polovice 14. stoljeća, brzo počeli zatvarati unutar sebe, izdvajajući i na taj način svoj stalež.
Do vrlo zanimljivih nalaza autorica je došla istražujući unutrašnji ustroj same bratovštine Sv. Antuna. Naime, oponašajući organizacijom bratovštine sustav plemićke vlasti, antunini su željeli stvoriti dojam postojanja paralelne vlasti. Iako im to, dakako, nije uspjelo, izazivalo je reakciju vlasti koja je neke oblike rada bratovštine smatrala nedopustivo sličnima funkcioniranju Velikog vijeća. Osim toga, i unutar bratovštine došlo je do stvaranja uže grupe uglednih članova koji su imali presudan utjecaj na stvaranje odluka, slično kao što se to dogodilo i među patricijatom. Pešorda Vardić objašnjava načine na koji su Antunini ostvarivali prestižni socijalni status, pri čemu je trgovina imala najveće značenje, ali je za približavanje stvarnoj vlasti bilo važno ući u diplomaciju ili državnu administraciju, prije svega kancelariju i notarijat. Samo na položaju kancelara mogao je pučanin osjetiti blizinu samom vrhu plemićke republike. Tajnička je služba bila najveća dužnost do koje se mogao uspeti neplemić, što se pokazivalo i na ritualnoj razini budući da je tajnicima priređivan državni sprovod najviše razine.
I, na kraju, ono najvažnije, ono što je zapravo rezultat dubrovačkog “genijalnog” izuma. Za razliku od situacije u ostalim dalmatinskim gradovima, dubrovački se pučani nisu suprotstavljali vlasti, iako je vlastela stalno bila svjesna potencijalne opasnosti. Antunini su, umjesto otpora, odabrali suradnju, svjesni da neće ući u vlast, ali i da postojeće uređenje jamči potreban okvir za njihovu najvažniju djelatnost – gospodarstvo. Usamljeni slučaj kratkotrajne “zavjere” Marina Držića vjerojatno je iznimka koja potvrđuje pravilo, a ne jedini preostali dokaz pučanskoga nezadovoljstva. Tim više što i recentna istraživanja pokazuju da je Držićev pothvat više bio dijelom klanovske borbe dubrovačke vlastele, a ne staleški plan smišljene građanske pobune.
Knjiga Zrinke Pešorde Vardić obrađuje temu koja je bila tek djelomično dotaknuta u pojedinim prilozima starijih povjesničara, ali koja dosada nikada nije sustavno istraživana. Samim time riječ je o djelu iznimne važnosti za dubrovačku, ali i hrvatsku medievistiku. Budući da je autorica u postojećoj literaturi mogla naći samo ograničenu pomoć, oslonila se ponajviše na vlastita arhivska istraživanja, davajući time bitan biljeg izvornosti djela i razvoju dosadašnjih spoznaja o društvenim strukturama i procesima srednjovjekvonog Dubrovnika. S određenim iskustvom arhivskog istraživanja i poznavanjem dubrovačkog arhiva, učinila je znatan i uspješan napor pregledavanja niza arhivskih fondova raznovrsne građe uglavnom iz 14. do 16. st., ali i iz kasnijih razdoblja. Uravnoteženim metodološkim pristupom i spojem kvantitativnih i kvalitativnih analiza, našla je dovoljno potkrijepe tezama koje iznosi u radu, otkrivajući niz dosad nepoznatih činjenica. Kombinirajući rezultate vlastitih arhivskih istraživanja s podacima dostupnima u domaćoj ali i velikim dijelom inozemnoj literaturi, stvorila je uvjerljivu sliku o stvaranju i razvoju antuninskoga građanskog sloja u Dubrovniku. Premda su društvene strukture i dosad bile predmetom znanstvenog interesa, po problemskoj usmjerenosti uglavnom su se odnosile na istraživanje vlastele, dobrim dijelom zanemarivši građanski sloj koji je staleški bio pozicioniran odmah ispod plemstva. Autorica je ovom knjigim ispravila taj historiografski nedostatak, te je cjelovitim prikazom dubrovačkih antunina s konca srednjeg vijeka u cjelinu dubrovačkog društva uklopila taj iznimno važan sloj sekundarne gradske elite, kojoj su pripadala neka od najpoznatijih imena dubrovačke povijesti uopće (Benedikt Kotrulj, Mavro Vetranović, Marin Držić, Nikola Nalješković, Miho Monaldi, Cvijeta Zuzorić i drugi).
Nenad Vekarić
