13. svibnja 2013.

Čast nam je pozvati Vas na predstavljanje naših knjiga:

ANALI ZAVODA ZA POVIJESNE ZNANOSTI HAZU
DUBROVNIK ANNALS

 KNJIGE RIZNIČARSKIH NAJMOVA (1428-1547)
 (priredio: Danko Zelić)

SERAFIN MARIJA CERVA,
PROLEGOMENA ZA SVETU DUBROVAČKU METROPOLIJU
(priredio: Relja Seferović)

Knjiga “GOST”:
VRIJEME UMIRANJA
(autor: Gordan Ravančić)

U PREDVORJU VLASTI
(autor: Zrinka Pešorda Vardić)

VLASTELA GRADA DUBROVNIKA, knjige 2 i 3
(autor: Nenad Vekarić)

Knjige će predstaviti: Zdenka Janeković-Römer, Neven Jovanović, Rina Kralj-Brassard, Lovro Kunčević, Nella Lonza i Danko Zelić.

U programu sudjeluju članovi Udruge Sve ostalo je glazba: Frana Marija Vranković, Damjan Bučić (gitara), Dora Kamber (violina) i Ivana Jelača (klavir).

Prezentacija će biti u petak 17. svibnja 2013. u 18,30 sati u Sorkočevićevom ljetnikovcu na Lapadu.

 15. prosinca 2012.

 Jelena Obradović Mojaš, doktorandica na poslijediplomskom doktorskom studiju ''Povijest stanovništva'', obranila je 14. prosinca 2012. u Rektoratu Sveučilišta u Dubrovniku, doktorski rad pod naslovom  ''Dubrovačka tradicija kolendavanja od XIII. – XXI. stoljeća'' i stekla akademski stupanj doktorice humanističkih znanosti, znanstveno polje povijest.

Doktorski rad je obranjen pred Povjerenstvom u sastavu:

  14. prosinca 2012.

Zrinka Pešorda Vardić, U PREDVORJU VLASTI. DUBROVAČKI ANTUNINI U KASNOM SREDNJEM VIJEKU

    Dubrovački antunini, najznačajniji i najbogatiji dio građanskog sloja okupljen u bratovštini Sv. Antuna, iz više su razloga značajna istraživačka tema. Bratovština Sv. Antuna, usudio bih se reći, zapravo je genijalni dubrovački “izum” - kako pronaći način da se u dugom vremenskom trajanju osigura socijalni mir. Naime, kada je 1332. godine zatvoreno dubrovačko Veliko vijeće, klasna podjela na vlastelu, koja jedina mogu sudjelovati u političkoj vlasti, i svog ostalog stanovništva bila je “zabetonirana”. Nekad protočni vlasteoski krug, u koji se relativno lako moglo ući, zatvaranjem vijeća postao je neprobojan. No, stvarni život je donosio nove okolnosti. U Dubrovnik su kontinuirano dolazili novi doseljenici, neki od njih svojim su ugledom i bogatstvom nadmašivali vlastelu. Demografske krize, pogotovo ona izazvana kugom 1348. godine, zbog velikog su pomora stanovništva (pa tako i vlastele), dovodile su i veće skupine doseljenika. Već stotinu godina nakon zatvaranja vijeća, u Dubrovniku je izrastao relativno veliki krug novih obogaćenih rodova, lišenih bilo kakva utjecaja u vlasti. Tu potencijalnu socijalnu “bombu” Dubrovčani su neutralizirali osnivanjem bratovštine Sv. Antuna. Stvorili su, slikovito rečeno, “rezervno” plemstvo ili kako je Zrinka Pešorda Vardić vrlo pogođeno definirala - “pripitomljene građane”, krug uglednih rodova koji, doduše, neće moći sudjelovati u radu Vijeća, neće donositi političke odluke, ali će biti pripušteno na najznačajnije činovničke funkcije u Dubrovačkoj Republici (kancelari, bilježnici). Taj krug dubrovačkih antunina Zrinka Pešorda Vardić izvrsno je analizirala u svojoj knjizi, također pogođena naslova “U predvorju vlasti”.
    Temeljeći svoje istraživanje u velikoj mjeri na prozopografskim studijama pojedinih antunina, uložila je veliki istraživački napor kao bi došla do što preciznijih i utemeljenijih zaključaka. Pešorda Vardić je uspješno pokazala razvojni put antuninske bratovštine od udruge religiozno-karitativnog obilježja do institucionalnog okupljališta elitna dubrovačkog građanstva.  Ukazala je i na veliku sličnost u procesu građanske staleške diferencijecije sa staleškim izdvajanjem dubrovačkog plemstva, koje se odigralo nekoliko stoljeća ranije. Istaknula je da unatoč ostvarenju svih predispozicija koje su antunini imali za dosezanje najviše društvene ljestvice (imetak, ugled, statusne simbole), oni nisu mogli iskoračiti na najvišu stepenicu staleške hijerarhije i zajedno s vlastelom participirati u vlasti. Zbog staleškog obzidavanja plemstva i činjenice da su jednostvavno „zakasnili“ ući među vlastelu, antuninima nije preostalo ništa drugo nego zadovoljiti se položajem sekundarne elite kasnosrednjovjekovnog Dubrovnika.  
    Jedan od elemenata antuninskog identiteta bili su njihovi rodovi i casate, koje su svojom strukturom oponašali vlasteoske. Isticanje nekadašnjeg plemićkog podrijetla, premda zamagljeno "popravljenim interpretacijama", pomagalo je antuninima u socijalnom usponu i približavalo ih njima nedostižnom uzoru plemstva. Obiteljske strategije (složenost, politika bračnih veza) imale su isti cilj kao i u vlastele - osiguravanje imovine i gospodarske moći na kojoj se zasnivao status antunina. Razlika koju je autorica uočila odnosi se na mogućnosti sklapanja braka: dok su plemići bili strogo endogamni, antunini su ipak bili liberalniji u odabiru partnera. Po mišljenju autorice, to je otvorilo mogućnost stvaranja prisnijih veza među bračnim partnerima, što se može potvrditi i u sačuvanim oporukama. No, i antuninski su se rodovi, nakon početnog strukturiranja i gospodarskog etabliranja tijekom druge polovice 14. stoljeća, brzo počeli zatvarati unutar sebe, izdvajajući i na taj način svoj stalež.
    Do vrlo zanimljivih nalaza autorica je došla istražujući unutrašnji ustroj same bratovštine Sv. Antuna. Naime, oponašajući organizacijom bratovštine sustav plemićke vlasti, antunini su željeli stvoriti dojam postojanja paralelne vlasti. Iako im to, dakako, nije uspjelo, izazivalo je reakciju vlasti koja je neke oblike rada bratovštine smatrala nedopustivo sličnima funkcioniranju Velikog vijeća. Osim toga, i unutar bratovštine došlo je do stvaranja uže grupe uglednih članova koji su imali presudan utjecaj na stvaranje odluka, slično kao što se to dogodilo i među patricijatom. Pešorda Vardić objašnjava načine na koji su Antunini ostvarivali prestižni socijalni status, pri čemu je trgovina imala najveće značenje, ali je za približavanje stvarnoj vlasti bilo važno ući u diplomaciju ili državnu administraciju, prije svega kancelariju i notarijat. Samo na položaju kancelara mogao je pučanin osjetiti blizinu samom vrhu plemićke republike. Tajnička je služba bila najveća dužnost do koje se mogao uspeti neplemić, što se pokazivalo i na ritualnoj razini budući da je tajnicima priređivan državni sprovod najviše razine.
    I, na kraju, ono najvažnije, ono što je zapravo rezultat dubrovačkog “genijalnog” izuma. Za razliku od situacije u ostalim dalmatinskim gradovima, dubrovački se pučani nisu suprotstavljali vlasti, iako je vlastela stalno bila svjesna potencijalne opasnosti. Antunini su, umjesto otpora, odabrali suradnju, svjesni da neće ući u vlast, ali i da postojeće uređenje jamči potreban okvir za njihovu najvažniju djelatnost – gospodarstvo. Usamljeni slučaj kratkotrajne "zavjere" Marina Držića vjerojatno je iznimka koja potvrđuje pravilo, a ne jedini preostali dokaz pučanskoga nezadovoljstva.  Tim više što i recentna istraživanja pokazuju da je Držićev pothvat više bio dijelom klanovske borbe dubrovačke vlastele, a ne staleški plan smišljene građanske pobune.
    Knjiga Zrinke Pešorde Vardić obrađuje temu koja je bila tek djelomično dotaknuta u pojedinim prilozima starijih povjesničara, ali koja dosada nikada nije sustavno istraživana. Samim time riječ je o djelu iznimne važnosti za dubrovačku, ali i hrvatsku medievistiku. Budući da je autorica u postojećoj literaturi mogla naći samo ograničenu pomoć, oslonila se ponajviše na vlastita arhivska istraživanja, davajući time bitan biljeg izvornosti djela i razvoju dosadašnjih spoznaja o društvenim strukturama i procesima srednjovjekvonog Dubrovnika. S određenim iskustvom arhivskog istraživanja i poznavanjem dubrovačkog arhiva, učinila je znatan i uspješan napor pregledavanja niza arhivskih fondova raznovrsne građe uglavnom iz 14. do 16. st., ali i iz kasnijih razdoblja. Uravnoteženim metodološkim pristupom i spojem kvantitativnih i kvalitativnih analiza, našla je dovoljno potkrijepe tezama koje iznosi u radu, otkrivajući niz dosad nepoznatih činjenica. Kombinirajući rezultate vlastitih arhivskih istraživanja s podacima dostupnima u domaćoj ali i velikim dijelom inozemnoj literaturi, stvorila je uvjerljivu sliku o stvaranju i razvoju antuninskoga građanskog sloja u Dubrovniku. Premda su društvene strukture i dosad bile predmetom znanstvenog interesa, po problemskoj usmjerenosti uglavnom su se odnosile na istraživanje vlastele, dobrim dijelom zanemarivši građanski sloj koji je staleški bio pozicioniran odmah ispod plemstva. Autorica je ovom knjigim ispravila taj historiografski nedostatak, te je cjelovitim prikazom dubrovačkih antunina s konca srednjeg vijeka u cjelinu dubrovačkog društva uklopila taj iznimno važan sloj sekundarne gradske elite, kojoj su pripadala neka od najpoznatijih imena dubrovačke povijesti uopće (Benedikt Kotrulj, Mavro Vetranović, Marin Držić, Nikola Nalješković, Miho Monaldi, Cvijeta Zuzorić i drugi).

8. prosinca 2012. 

Knjiga rizničarskih najmova Liber affictum thesaurarie (1428-1547), prir. Danko Zelić. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2012.

“U Dubrovniku postoji samo jedna vlada i jedna država i jedna služba rizničara, koji su naši prethodnici vrlo pomišljeno i svečano ustrojili…ˮ, jer ona djeluje “ne samo za spas duša umirujućih, nego i za dobrobit i čast čitave dubrovačke države, a pogotovo za uzdržavanje siromašnih i jadnih ljudiˮ, kaže se u arengi (uvodu) jednog propisa iz 1441. Spomenuti iskaz, u kome se pobožnost i skrb za potrebite spominju u istom dahu s najvažnijim državnim interesima, ne treba otpisati kao golu retoriku koja žonglira općim mjestima, nego shvatiti kao odraz duboko ukorijenjene vjere da se države uzdižu i propadaju Božjom voljom, a da su im dobra djela najbolji zagovornici.ˮ
Ovim riječima započinje Knjiga rizničarskih najmova Liber affictuum thesaurarie (1428-1547) koja je ovih dana tiskana u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, kao 12 knjiga u seriji Monumenta historica Ragusina u kojoj se objavljuje arhivsko gradivo.
Knjiga se sastoji od uvodne studije koju je napisala Nella Lonza, analize arhivskog izvora koju je napisao Danko Zelić te, transkribirane arhivske knjige rizničarskih najmova koju je za tisak priredio Danko Zelić. Obje studije su prevedene i na engleski jezik.
Navedena arhivska knjiga najstariji je izvor te vrste sačuvan u Državnom arhivu u Dubrovniku, a ustanovljena je 1428. godine. Ona sadrži glavnu evidenciju tzv. vječnih najmova proisteklih iz nabožnih zapisa (legata) nastalih između sedmog desetljeća 13. stoljeća i 1526. godine, te osvjetljava rad dubrovačkih rizničara. Ti najmovi su bili namijenjeni za činjenje milosrdnih djela (piae causae), osnosno za spas duša (pro anima). Glavni protagonisti ove knjige su ostavitelji, vlasnici i korisnici nekretnina, dubrovačka vlastela i pučani, svećenici i redovnici, a razumijevanje rada državnih rizničara nam omogućuje uvid u različite segmente života Grada u srednjem vijeku.
Izdavanje arhivskog gradiva od izuzetne je važnosti za povijesnu znanost jer ga čini dostupnim puno širem krugu znanstvenika i čitatelja, lišava ga snalaženja u labirintu arhivskih dokumenata i borbe s teško čitljivim rukopisima. Uz izvanredne studije Nelle Lonza i Danka Zelića, ova knjiga će biti korisna i zanimljiva svima koji žele razumjeti djelovanje institucije državnih rizničara u Dubrovačkoj Republici.

Ivana Lazarević

1. prosinca 2012.

Nenad Vekarić. Vlastela grada Dubrovnika 3. Vlasteoski rodovi (M-Z). Zagreb – Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2012.

U izdanju Zavoda za povijesne znanosti izašao je treći svezak knjige Nenada Vekarića, Vlastela grada Dubrovnika koji sadrži povijest pojedinih vlasteoskih rodova i njihovih pučkih ogranaka od slova M do Z.
U knjizi svaki vlasteoski rod ima svoju natuknicu koja sadrži podatke o prezimenu roda, promjenama prezimena i nadimcima, legendu o podrijetlu, spomene roda u arhivskim dokumentima, genealoški razvoj, migracije i vrijeme utrnuća. Tako su u ovom svesku obrađeni poznati vlasteoski rodovi poput Gučetića, Getaldića, Menčetića, Pucića, Ranjina, Đamanjića, Rastića i Sorkočevića, ali i mnogi Dubrovčanima danas nepoznati izumrli rodovi, ne manje važni u najranijoj povijesti Dubrovnika. Navode se i podaci o istaknutim članovima koji su obnašali važne državničke funkcije, koji su bili knezovi, poklisari i slično. Autor je naveo i zapise iz sudskih postupaka, oporuka i niza drugih vrela sačuvanih mahom u Državnom arhivu u Dubrovniku. Također je naznačena klanovska pripadnost roda i pojedinih casata. Svaka natuknica je popraćena tabličnim prikazom casata u polustoljetnim intervalima (do uključivo 1900. godine), faksimilima arhivskih dokumenata, prikazom grbova te, sačuvanim portretima i fotografijama vlastele. Natuknice su upotpunjene iscrpnim bilješkama i uputnicama na literaturu. U posebnim poglavljima su navedeni vlasteoski rodovi koji nisu konzumirali plemićke povlastice i pučani s vlasteoskim prezimenima.
Izuzetnom metodološkom sustavnošću i kronološkom potpunošću ova knjiga daje saznanja o funkcioniranju vlasteoskog staleža, a time i grada Dubrovnika. Treći svezak knjige Vlastela grada Dubrovnika nezaobilazno je djelo za sve koje zanima povijest vlasteoskog kruga i pojedinaca koji su pripadali tom krugu.
Godine 2013. bit će tiskan i četvrti svezak koji će obuhvatiti biografije pripadnika vlastele od slova A do D.  

                                                                                                                                      Ivana Lazarević

 9. studenoga 2012.

13. i 14. studenoga, utorak i srijeda, od 10 do 19 sati za javnost će biti otvorena palača Akademije kao i njezinih tridesetak znanostvenoistraživačkih i muzejsko-galerijskih jedinica u Zagrebu, Bjelovaru, Cavtatu, Dubrovniku, Osijeku, Požegi, Puli, Rijeci, Splitu, Trstenom, Varaždinu, Vinkovcima, Vukovaru i Zadru.

Posjetitelje Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku očekuju raznovrsne prezentacije i izložbe. Dođite!

24. listopada 2012.

Ivana Lazarević, doktorandica na poslijediplomskom doktorskom studiju „Povijest stanovništva“, obranila je 24. listopada 2012. u Zavodu za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik,  doktorski rad pod naslovom  „Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine” i stekla akademski stupanj doktora humanističkih znanosti, znanstveno polje povijest.

Doktorski rad je obranjen pred Povjerenstvom u sastavu:

dr. sc. Danko Zelić, predsjednik, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb,

prof. dr. sc. Nella Lonza, član, Zavod  za povijesne znanosti  HAZU, Dubrovnik,

prof. dr. sc. Vesna Miović, član, Zavod  za povijesne znanosti  HAZU, Dubrovnik.

 11. listopada 2012.

Disertacija je obranjena pred Povjerenstvom u sastavu:

akademik Nenad Vekarić, Sveučilište u Dubrovniku i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, predsjednik Povjerenstva 

prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, Filozofski fakultet u Zagrebu, član Povjerenstva

dr. sc. Milan Vrbanus, Hrvatski institut za povijest, član Povjerenstva.

19. rujna 2012.

     U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku objavljen je jubilarni, pedeseti broj časopisa Anali. Tradicionalno posvećeni otkrivanju tajni koje zastiru dubrovačku prošlost od dalekih stoljeća Republike do izazova modernog doba, Anali su postali zubljom dragocjenog znanja bez koje se lako izgubiti na zavojitim putevima naše bogate povijesti. Svoj doprinos tom cilju ovoga je puta ponudilo šesnaestoro znanstvenika i istraživača, koji potpisuju četrnaest izvornih znanstvenih radova. 
     Privučen vječnim pitanjem kako su se međusobno doživljavali stoljetni jadranski takmaci, Lovro Kunčević nudi dubrovačku sliku Venecije i venecijansku sliku Dubrovnika u ranom novom vijeku, upozoravajući ne samo na “spontano stvorene stereotipe”, već i na ulogu vlasti u njihovu stvaranju. Radovi Rine Kralj-Brassard i Ivane Lazarević tvore posebnu malu skupinu tekstova, posvećenu sve popularnijoj povijesti stanovništva. Dok iz prvog od spomenutih kroz zanimljivu povijesnu šetnju doznajemo potankosti o smještaju zgrada dubrovačkog nahodišta od prve polovice 15. do prve polovice 20. stoljeća, kroz pregled granica dubrovačkih seksterija stječemo ne samo jasan uvid u čvrsti okvir koji je teritorijalnom podjelom omeđivao gradsko stanovništvo, već i uspostavu povijesnog kontinuiteta, jer su upravo austrijske vlasti obnovile odgovarajuće odredbe srednjovjekovne komune. Ovoj skupini pripada i rad Nenada Vekarića, koji na temelju prirodnog kretanja u vlasteoskom krugu otkriva korelaciju između društvenog statusa i procesa demografske tranzicije i utvrđuje da je tranzicija u vlasteoskom krugu započela već u 17. stoljeću, stoljeće ranije nego što se u dosadašnjoj ekonomskoj teoriji uzimalo kao početak tog procesa.
     Djelo benediktinca Grgura Lazzarija, nadbiskupa s kraja 18. stoljeća, privuklo je interes Relje Seferovića, koji je rad upotpunio kritičkim izdanjem i prijevodima dvaju latinskih govora održanih u čast visokog prelata, tijekom čije je uprave dubrovačkom Crkvom napokon uređeno pitanje gradskih župa. Piotr Zurek i Antun Pavešković zaokupljeni su zasebnim temama iz razdoblja francuske uprave u Dubrovniku: od diplomatskih i političkih poteza koje je vukao knez Adam Czartoryski na ruskom carskom dvoru s konkretnim vojnim posljedicama na dubrovačkom ratištu 1806, do uzaludnog napora za ponovnom uspostavom Republike kroz ustanak 1813. i 1814, na koji se gleda s aspekta klasične i suvremene historiografije, ali i književnosti.
     Ovim je naznačen sljedeći blok radova, prvenstveno posvećenih umjetnosti. “Prvu komparatističku studiju koja u obradi teme Abrahamove žrtve integrira ne samo hrvatske književne adaptacije i njezine odjeke, nego je prvi pokušaj obuhvatnog prikaza” zajedničkim radom nude Viktoria Franić Tomić i Slobodan Prosperov Novak, dok Ivana Brković istražujući semantiku prostora u Trublji slovinskoj pjesnika Vladislava Menčetića na nov način prilazi problemu identifikacije Drugoga između katoličkog i osmanskog prostora. Marinela Rusković-Krištić vodi nas zbirkom libreta Znanstvene knjižnice u Dubrovniku, tražeći odgovarajuće uporište za povijest glazbenog kazališta, dok umjetnosti kroz pitanja suvremene dubrovačke arhitekture zasebno prilaze Sandra Uskoković, analizirajući po njenom sudu ovdašnja najznačajnija djela nastala u prvoj polovici 20. stoljeća uz njihov odnos prema drevnom kulturnom naslijeđu, te Patricija Veramenta, zaustavivši se uz grobnicu obitelji Federika Glavića na Boninovu i prikazavši ne samo spomeničke vrijednosti grobnice, nego i tužnu sudbinu veleposjednika Federika i njegove jedinice Marije.
     Još jedan susret s demografskim pitanjima očekuje nas uz rad Maje Šunjić, istražujući kretanja stanovništva u Kominu i širem neretvanskom kraju na prijelazu 18. u 19. stoljeće, dok su Lovorka Čoralić i Maja Katušić zajedno portretirale slikoviti lik Peraštanina Tripuna Štukanovića, pukovnika mletačke vojske iz druge polovice 18. stoljeća, ponudivši ujedno iscrpan uvid kako su sastavljane mletačke trupe.
     Uz sjećanje na akademika Šimu Spaventija koje potpisuje njegov nekadašnji mlađi suradnik, a danas predsjednik HAZU, akademik Zvonko Kusić, Anali na kraju donose tradicionalno bogat izbor osvrta i kritika na objavljena djela. Među dvanaest tekstova posvećenih domaćim i stranim izdanjima našlo se jednako mjesta za zbornike radova sa znanstvenih skupova, monografije i objavljenu građu, pa i za srodne časopise drugih ustanova.
     Analima konkurencije ne manjka. U vremenu preporoda društvenih i humanističkih znanosti sve veća je potreba za međusobnom komunikacijom, za upoznavanjem javnosti s rezultatima rada i za kritičkom procjenom napisanog. No, sve veći broj zainteresiranih suradnika jasno govori o imenu i vrijednosti ovog časopisa. Pedeset objavljenih brojeva govori o kvaliteti i tradiciji, a neprekidan priljev novih tema i novih ljudi govori o vitalnosti i aktualnosti. Ne zaboravimo tu poruku listajući stranice časopisa.   

Relja Seferović 

16. lipnja 2012.

Irena Ipšić je 16. lipnja 2012. u Rektoratu Sveučilišta u Dubrovniku, obranila doktorsku disertaciju ''Razvoj Orebića u 19. stoljeću (prema katastru Franje I. kao izvor za istraživanje urbanih, gospodarskih i demografskih prilika)'' pod vodstvom mentorice doc. dr. sc. Irene Benyovsky-Latin na Poslijedipolomskom doktorskom studiju Povijest stanovništva Sveučilišta u Dubrovniku.

Disertacija je obranjena pred Povjerenstvom u sastavu:

akademik Nenad Vekarić, Sveučilište u Dubrovniku i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, predsjednik Povjerenstva 

prof. dr. sc. Anđelko Akrap, Ekonomski fakultet u Zagrebu, član Povjerenstva

dr.sc. Robert Skenderović, Hrvatski institut za povijest, član Povjerenstva

9. lipnja 2012.

Rina Kralj-Brassard je obranila 9. lipnja 2012. u Rektoratu Sveučilišta u Dubrovniku, doktorsku disertaciju ''Neželjeno majčinstvo, podržavljeno roditeljstvo: Napuštena djeca u Dubrovniku od XVII. do XIX. stoljeća (Povijesno-demografski i kulturno-antropološki pogledi)'' pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Miroslava Bertoše na Poslijediplomskom doktorskom studiju Povijest stanovništva Sveučilišta u Dubrovniku.

Disertacija je obranjena pred Povjerenstvom u sastavu:

prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, Filozofski fakultet u Zagrebu, predsjednica Povjerenstva,

dr. sc. Zrinka Pešorda-Vardić, Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, član Povjerenstva

akademik Nenad Vekarić, Sveučilište u Dubrovniku i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, član Povjerenstva.

10. svibnja 2012.

Na izbornoj skupštini Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, održanoj 10. svibnja 2012. godine u Zagrebu, upravitelj Zavoda prof. dr. Nenad Vekarić izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije.

29. i 30. studenoga 2011.

Pozivamo Vas na DANE OTVORENIH VRATA HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI u utorak i srijedu 29. i 30. studenoga 2011. godine od 10 do 18 sati.

Posjetite nas u Sorkočevićevom ljetnikovcu na Lapadu. 

23. listopada 2011.

Čast nam je pozvati Vas na predstavljanje knjiga  Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, izdanih u 2011. godini.

Predstavit će se sljedeća izdanja:

ANALI ZAVODA ZA POVIJESNE ZNANOSTI HAZU i DUBROVNIK ANNALS

ODLUKE DUBROVAČKIH VIJEĆA 1395-1397.
(autor: Nella Lonza)

ČUDAN TI JE ANIMAO ČOVJEK. RASPRAVE O MARINU DRŽIĆU
(autor: Milovan Tatarin)

KONAVLE U XV. STOLJEĆU
(autor: Niko Kapetanić)

VLASTELA GRADA DUBROVNIKA, knjiga 1
(autor: Nenad Vekarić)

Predstavljanje će biti u petak 28. listopada 2011. u 18,00 sati u Sorkočevićevom ljetnikovcu na Lapadu.

13. listopada 2011.

Žarko Dugandžić, doktorand poslijediplomskog doktorskog studija „Povijest stanovništva“, obranio je 13. listopada 2011. u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu doktorski rad pod naslovom „Stanovništvo općine Metković od 1825.-1918. godine“ i stekao akademski stupanj doktora znanosti.

Rad je obranjen pred Povjerenstvom u sastavu:

prof. dr. sc. Nenad Vekarić -  predsjednik povjerenstva,

prof. dr. sc. Anđelko Akrap, član,  

dr. sc.  Robert Skenderović, član. 

16. srpnja 2011.

Mr. sc. Aida Cvjetković obranila je 16. srpnja 2011. u Rektoratu Sveučilišta u Dubrovniku, doktorsku disertaciju "Dubrovački brodovlasnik Federiko Glavić" pod vodstvom mentora prof. dr. sc. Stjepana Ćosića na Poslijedipolomskom studiju Povijest stanovništva Sveučilišta u Dubrovniku.

Disertacija je obranjena pred Povjerenstvom u sastavu:

prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, Filozofski fakultet u Zagrebu, predsjednica Povjerenstva,

prof. dr. sc. Gordana Vilović, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, član Povjerenstva,

prof. dr. sc. Nenad Vekarić, Sveučilište u Dubrovniku i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, član Povjerenstva.

13. srpnja 2011. 

Tiskan je 49. svezak Anala Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Ovogodišnji broj sadrži dvanaest znanstvenih radova s raznorodnim temama iz dubrovačke prošlosti.
Anale otvara rad pod naslovom »Lačan ne haje toliko za ljubav: gastronomija Dunda Maroja između srednjovjekovlja i renesanse«, u kojem Jelena Ivanišević analizira opseg korištenja motiva vezanih uz prehranu u komediji Dundo Maroje, pokazuje koliki je bio utjecaj kulinarstva renesanse na jelovnike opisane u djelu, te pokušava iščitati razlike u prehrani bogatih i siromašnih slojeva koje možemo rekonstruirati iz Držićevih tekstova.
Srećko Lorger u radu »Kermes, crvac - i još neka crvena bojila«, polazeći od romanizma arapskog podrijetla alkermes, objašnjava idiome za “crvena bojila” na istočnoj strani Jadrana, različite primjene i postanja.
Na osnovu istraživanja građe iz Državnog arhiva u Zadru Lovorka Čoralić u radu »Iseljenici iz Herceg-Novoga u Zadru - tragom oporučnih spisa iz 16. i 17. stoljeća« ukazuje na djelovanje iseljenika iz Herceg-Novoga u tadašnjem glavnom gradu mletačke pokrajine Dalmacije. Iako je riječ o malom broju konkretnih dokumenata, njihova raščlamba zanimljiv je prilog poznavanju migracija i komunikacija duž istočne obale Jadrana u ranom novom vijeku.
Stjepan Krasić u radu »Prijedlozi Stjepana Gradića za prokopavanje stonske prevlake i neka njegova hidrološka razmišljanja u 17. stoljeću« obrađuje zanimljiv prijedlog dubrovačkog učenjaka i diplomata Stjepana Gradića da se prokopa stonska prevlaka kako bi dubrovački trgovački brodovi, koji su iz Stona prevozili sol u Gabelu na Neretvi, mogli nesmetano Neretvanskim kanalom do svoga odredišta, čime bi izbjegli opasnost da ih Mlečani presretnu u Stonskom kanalu i plijene njihov teret. Radovi na prokopavanju prevlake su započeti, ali su morali biti prekinuti zbog nedostatka financijskih sredstava.
Na temelju zapisa Kaznenog suda, poslovnih knjiga Hospitala milosrđa i drugih izvora koji se čuvaju u Državnom arhivu u Dubrovniku Rina Kralj-Brassard u vrlo zanimljivom radu »Nikola (1673-1674) “komunsko dijete”« rekonstruira okolnosti života i smrti jednog štićenika dubrovačkog nahodišta. Na tom slučaju analizira odnos dojilja i povjerenih im nahoda te odnos vlasti prema zločinu počinjenu nad pripadnikom jedne marginalne skupine.
Djelo La lega dell'onestà e valore Antuna Primija (oko 1625-1703), franjevca i biskupa trebinjsko-mrkanske biskupije, analizira Relja Seferović u radu »Fantazija povijesti: legenda biskupa Antuna Primija o kralju Pavlimiru«. Primijev pseudohistoriografski pokušaj tumačenja najranije dubrovačke povijesti nastao je u vrijeme dok se grad još oporavljao od posljedica velikog potresa 1667. godine.
Viktoria Franić Tomić u radu »Što je Peraštanka Jela Bujović pisala mužu Vicku 1697. iz Dubrovnika« analizira kulturno povijesni i retorički kontekst pisma što ga je Bokeljka pisala svome u to vrijeme nevjenčanu suprugu. U jedinome tekstu koji je od nje sačuvan Jela Bujović nije pokazala neka obilježja književnog stila, ali je ostavila značajan trag o osobnoj samosvijesti. Upravo zato što je bila žena jednog u ono vrijeme često spominjana, pa i opjevana muškarca, njezin tekst dobiva na važnosti. 
Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Dubrovačkoj se Republici javljaju prilično brojna svjedočanstva o interesu za engleski jezik, književnost i kulturu, piše Veselin Kostić u radu »Interes za engleski jezik i kulturu u Dubrovniku uoči pada Republike«. Neka se nalaze u privatnim pismima, u kojima se govori o znanju ili učenju engleskog jezika, neka se odnose na dubrovačke prijevode engleskih tekstova, a najbrojnije pokazatelje o zračenju engleske kulture u Dubrovniku u ovom razdoblju pružaju sačuvani katalozi nekih obiteljskih knjižnica.
Stane Đivanović u radu »Bukovčeva  Konavoka u grafičkoj verziji pariške radionice Rougeron-Vignerot & Cie - geneza i morfologija« tumači genezu i morfologiju dosad nezamijećene Bukovčeve Konavoke u grafičkoj verziji radionice Rougeron-Vignerot & Cie, objavljene u pariškoj reviji L'art et la Mode 12. prosinca 1885, kao i triju međusobno povezanih predložaka djela.
U radu »Političko opredjeljivanje birača kotara Dubrovnik od 1920. do 1929. godine«, Franko Mirošević prati osnovna politička previranja na prostoru kotara Dubrovnik u razdoblju od 1920. do 1928. godine. Utvrđujući rezultate skupštinskih izbora, autor pokazuje kako je Hrvatska republikanska seljačka stranka, odnosno Hrvatska seljačka stranka, postupno ali sigurno stjecala svoje pristalice. 
Služeći se usmenom predajom živih sudionika istraživačko kulturološke ekspedicije književnika Jamesa Jonesa na otoku Mljetu 1961. godine, kao i njegovom arhivskom ostavštinom pohranjenom u Harry Ransom Humanities Research Center (The University of Texas u Austinu), Slavica Stojan u radu »Otok Mljet i dubrovački protagonisti u romanu Jamesa Jonesa Go to the widow maker« pronalazi tragove doživljaja Dubrovnika i Mljeta u njegovu romanu Go to the Widow Maker koji je nastao prema tim iskustvima, a koja je autor javnosti zatajio.
Posljednja studija objavljena u ovogodišnjim Analima je rad Marije Tomelić Ćurlin »Etimološka i leksikološka analiza romanizama iz semantičkoga polja zognja u pijavskom govoru«, u kojem prezentira leksičku građu koja tumači terminologiju zognja u jednom mjesnom govoru na poluotoku Pelješcu.
Na kraju Anala nalazi se in memoriam povjesničaru književnosti akademiku Rafu Bogišiću, te nekoliko osvrta objavljenih knjiga.
        

9. srpnja 2011. 

Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2011.

“Dubrovački vlasteoski krug najdugotrajnija je artikulirana društvena skupina nastala na hrvatskom tlu. U desetak stoljeća, od njezinih vremenski točno neutvrđenih začetaka nakon pada Epidaura, preko prvih pisanih spomena u 11. stoljeću, formalnog završetka početkom 19. stoljeća i tragova koji još i danas postoje, ta je društvena skupina ostvarila impozantne rezultate. Stvorila je na malom prostoru i pri malom broju stanovniku iznimnu koncentraciju značajnih ljudi, uglednih državnika i diplomata, znanstvenika i umjetnika. Ti ljudi ustoličili su i održali najdugotrajniju slobodnu državu na današnjem prostoru Hrvatske. Iskoristili položaj i šansu koju im je “ponudila povijest”, stekli bogatstvo, uspostavili unutrašnju koheziju i stabilnu državnu organizaciju, “osvojili” slobodu i odigrali na svjetskoj pozornici ulogu daleko značajniju od one koja bi proistjecala iz veličine ili broja. Postigli stupanj društveno-ekonomskog razvoja koji je visoko stršao na Balkanskom poluotoku, ostavivši iza sebe na stotine umjetničkih djela, pravnih spomenika i - danas vidljiv, prepoznatljiv, u svijetu znan, na stijeni u zidinama izrezbaren - grad Dubrovnik.”
Ovim riječima završava prva knjiga Nenada Vekarića Vlastela grada Dubrovnika, koja je ovih dana tiskana u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, kao 17 knjiga (i već 22. svezak) u seriji Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice. Ovo je prva knjiga u nizu koji će uslijediti, a nosi podnaslov Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva.
U prvom poglavlju (“Korijeni dubrovačkog plemstva”) autor analizira razvojne faze dubrovačkog nobiliteta, njegovo podrijetlo i prezimena. Posebna pažnja posvećuje se teritorijalnom širenju, koje je dalo impuls dubrovačkom plemstvu, zatvaranju vijeća 1332. koje je konačno definiralo vlasteoski krug. Nakon propasti Epidaura, smatra Vekarić, novo središte, Dubrovnik, “vjerojatno je bila mješavina (romanskih?, ilirskih?) starosjedilaca i epidauritanskih Romana. No, u rasponu od nekoliko sljedećih stoljeća, okružen slavenskim zaleđem, Dubrovnik je bio konstantno izložen tihim, spontanim migracijama, koje su mijenjale etničku sliku grada. Od 11. do 13. stoljeća isprepliću se romanski i slavenski elementi, stvara se zapravo jedan vid, romansko-slavenske simbioze. Kako vrijeme odmiče, romanstvo uzmiče, a slavenstvo postaje sve dominantnije.” U drugoj polovici 13. stoljeća proces slavizacije je već prelomljen, a u 14. stoljeću, nakon kuge 1348. godine i nagle velike migracije iz zaleđa, završen. Romansko i slavensko prožimanje, autor posebno analizira na vlasteoskim prezimenima, ispravljajući pritom i pogrešnu uporabu nekih vlasteoskih prezimena (primjerice Crijević, Đorđić).
Funkcioniranje vlastele ostvarivalo se istodobno kroz nekoliko razina (organizacijskih oblika), uvjetovanih rodbinskom vezom (obitelj, casata, rod), zajedničkim življenjem (kućanstvo) i staleškim okruženjem (klan). Na stabilnost tih organizacijskih oblika utjecali su običaji i moralne norme, a na njihovo “treperenje” demografska, gospodarska i politička kretanja. Te probleme autor analizira u drugom poglavlju svoje knjige (“Struktura vlasteoskog staleža”). Procjenjuje i veličinu vlasteoskog kruga. Smatra da je u trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine plemićki status priznat velikom dijelu dubrovačkog stanovništva (preko 1600 osoba). Godine 1500. dubrovačkom je plemstvu pripadalo nešto manje od 2.000 stanovnika, a nakon toga je broj kontnuirano padao sve do pada Dubrovačke Republike kad je svega nešto više od 300 ljudi pripadalo plemićkom krugu.
U posljednjem poglavlju analizira se povijest dubrovačke vlastele u kontekstu dubrovačke povijesti kroz polustoljetne intervale.
Rad je popraćen brojnim tabličnim i grafičkim prikazima u kojima se analiziraju razni demografski pokazatelji (veličina vlasteoskog kruga i broj casata po polustoljetnim intervalima, rodnost i smrtnost, mjesečne distribucije začeća, rođenja, vjenčanja i smrti, doživljena dob dubrovačkih knezova, ženidbena dob, unakrsne ženidbe, dobna i spolna struktura), identificira i kvantificira klanovska struktura i odnos snaga u polustoljetnim intervalima od 1300. do 1800. godine.
Izlazak druge knjige Vlastela grada Dubrovnika očekuje se na jesen.

         Ivana Lazarević

2. srpnja 2011.

Iz tiska je izišla knjiga Nenada Vekarića, Vlastela grada Dubrovnika, 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2011. To je 17 knjiga (22. svezak) izdana u seriji Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice.

Tiskan je 49. svezak časopisa Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.