Lovro Kunčević, Mit o Dubrovniku. Diskursi o identitetu renesansnoga grada. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2015.
U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku tiskana je knjiga Lovra Kunčevića, Mit o Dubrovniku. Riječ je o izvrsnoj znanstvenoj monografiji koja istražuje načine na koje su renesansni Dubrovčani govorili o svom gradu-državi, odnosno različite “slike” Republike koje su stvorili u razdoblju između 14. i 17. stoljeća. Uzimajući u obzir najraznovrsnije dokumente – od književnosti, preko kronika i diplomatske prepiske, sve do rituala i likovnosti – ova knjiga je zapravo povijest dubrovačkog govora o sebi tijekom nekoliko stoljeća. Po Kunčeviću taj višestoljetni govor o Republici može se podijeliti na tri velike cjeline, odnosno tri temeljna diskursa o identitetu: diskurs o porijeklu, o državnosti i o granici.
Prvo poglavlje posvećeno je diskursu o porijeklu koji obuhvaća različite legende o osnutku i ranim stoljećima Grada, te počecima njegovih političkih institucija i same vlastele. Slika početaka Dubrovnika, kao što Kunčević pokazuje, drastično je mijenjana kroz vrijeme, jer je mlada Republika tražila sve dostojnije i prestižnije porijeklo za sebe i svoje vlasteoske vladare. Drugo poglavlje posvećeno je diskursu o državnosti, odnosno povijesnim mitovima i teorijskim razmatranjima o neovisnosti i političkom sistemu dubrovačkog grada-države. Ono s jedne strane prati postepenu pojavu ideje da je Dubrovnik posve neovisna republika, a s druge istražuje različite načine na koje su Dubrovčani opisivali institucije svoje Republike i njen društveni sklad. Treće poglavlje posvećeno je diskursu o granici, ispitujući kako su Dubrovčani predstavljali i komentirali činjenicu da njihov Grad leži na mjestu dodira različitih religija, carstava, čak civilizacija. Uz službene panegiričke opise Dubrovnika kao katoličkog graničara spram osmanskih “nevjernika” i pravoslavnih “shizmatika”, ovo poglavlje istražuje i pritajenu raspravu o opravdanosti bliskih veza s Osmanlijama, koja je duboko odredila književnost i historiografiju renesansnoga Grada. Konačno, epilog knjige rekonstruira “posthumno” djelovanje dubrovačkih diskursa o identitetu, odnosno njihove odjeke u suvremenoj historiografiji, književnosti i popularnoj kulturi. Drugim riječima, bavi se zanimljivom činjenicom da su, promijenjeni kroz susret s modernim ideologijama, mnogi od tih drevnih stereotipa preživjeli sve do danas te još uvijek određuju naše mišljenje o Dubrovniku.
Ivana Lazarević