Jelena Obradović Mojaš, Kolenda u Dubrovniku. Tradicija kolendavanja od 13. do 21. stoljeća. Zagreb-Dubrovnik: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku: 2017, 352 stranice.
U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku izašla je monografija Jelene Obradović Mojaš posvećena dubrovačkoj tradiciji kolendavanja, odnosno pjevanja čestitarskih pjesama uoči važnih blagdana. U ovoj pitkoj monografiji autorica prati povijest tradicijske pučke kolende u višestoljetnom luku, od njena prvog spomena u 13. stoljeću sve do današnjeg dana. Obradović Mojaš temi kolendavanja pristupa iznimno široko i zanimljivo, ne baveći se usko etnološkom analizom, već istinskom poviješću svakodnevnice i kulture. Naime, uz književno-povijesna pitanja, poput onog o odnosu foklorne i umjetničke kolende, autorica također rekonstruira čitav kulturni mikro-svijet koji je okruživao kolendavanje. Tako se bavi blagdanskim običajima, darivanjima kolendara, kolendarskim kalendarom, ali i raznim ekscesnim situacijama koje su se događale tijekom blagdanskih noći, situacijama koje omogućuju da se razumije odnos dubrovačkih vlasti prema kolendavanju. U kontekstu povijesti svakodnevice vrlo su zanimljivi i detaljni portreti dvojice važnih dubrovačkih kolendara, vlastelina Mata Zamagne (1800-1870) i pučkog pjevača Vlaha Obuljena (1837-1907), poznatijeg kao Vlaha Slijepoga. Naravno, uz ovaj široki kulturno-povijesni aspekt, Obradović Mojaš bavi se i klasičnijim temama povijesti književnosti i etnologije, istražujući formulaičnost, strukturu i komunikacijski aspekt dubrovačkih kolendi.
Ovako široko zamišljena studija, koja obuhvaća preko sedam stotina godina, zahtijevala je ozbiljan rad na arhivskom materijalu. I doista, autorica je konzultirala sve relevantne dubrovačke arhive i biblioteke, uzevši u obzir ne samo rukopisnu građu nego i brojne stare tiskovine. Uz bogate pisane dokumente, iznimno dragocjena su i brojna usmena svjedočanstva kazivača iz dubrovačkog kraja, uz pomoć kojih se može do u detalja rekonstruirati kolendavanje tijekom prošlog stoljeća. Vrlo zanimljivo – i za mnoge druge povijesne studije, nažalost, atipično – jest to što autorica svoju temu prati sve do današnjeg dana, posvećujući ozbiljnu pažnju kolendavanju u suvremenom Dubrovniku te njegovoj budućnosti kao nematerijalnoj kulturnoj baštini. Upravo s ciljem očuvanja te bogate baštine, autorica u posljednjem dijelu knjige donosi opsežan i reprezentativan izbor tekstova dubrovačkih kolendi, koje je pronašla u bogatoj rukopisnoj ostavštini dubrovačkih biblioteka. Sve u svemu, ova vrijedna publikacija istovremeno je važno znanstveno djelo, ali i poziv na očuvanje jedne tradicije – čak, moglo bi se reći, nastavak tradicije kolendavanja „drugim sredstvima.“
Lovro Kunčević
