Židovke u Dubrovačkoj Republici čine u istraživačkom smislu najslabije poznatu, a s društvenog aspekta osobito zanemarenu skupinu. Većina historiografskih radova iz ovog područja bavila se položajem Židova u Dubrovniku u okviru političkih previranja u stoljećima Republike, ili se radilo o istraživanju pojedinačnih sudbina. To su istraživački pravci koji imaju svoja ishodišta još u djelima starih dubrovačkih analista i biografa. Nova knjiga Vesne Miović pod jednostavnim naslovom “Židovke u Dubrovačkoj Republici” uspješno povezuje oba dosad dominantna pristupa, ali polazeći s njihovih temelja daje posve nov doprinos istraživanju jedne zajednice, bogate i u materijalnom i u duhovnom smislu. Vrijednost je knjige ne samo što samim izborom teme predstavlja veliki korak naprijed u odnosu na dosadašnja postignuća, već prvenstveno u činjenici da vješto povezuje izuzetan rad na arhivskim vrelima s najsuvremenijim dometima međunarodne historiografije. Zahvaljujući tome možemo po prvi put sagledati markantan lik dubrovačke Židovke u intimi doma i obiteljskog života, ali i na blistavoj pozornici poslovnih susreta i raznih dodira širom Mediterana.
Izdvojeni svijet židovske žene razmatra se u širokom kronološkom rasponu, od druge polovice 16. do početka 19. stoljeća. Iako je s pravom upozoreno na rijetkost vrela koja neposredno govore o većinom tihim junakinjama ove knjige, ipak je zaslugom vješte autorice pronađeno, objašnjeno i preneseno mnogo važnih detalja iz bogatog arhivskog gradiva, nastalog u navedenom razdoblju na talijanskom, latinskom i španjolskom jeziku. Time nam se ukazuje izvrsna prilika da se neposredno upoznamo s tipičnim dokumentima koji obiluju jezičnim osobitostima, svjedočanstvom pravne kulture jednoga vremena, ali i neizbrisivim dokazima kako se nekoć prevodilo s hebrejskoga, kako su pojedine hebrejske riječi i izrazi pronašli odgovarajuće mjesto u romanskim jezicima. Stručnjaci bi zato morali s poštovanjem zastati pred pravim blagom ponuđenih spisa, koji obuhvaćaju gotovo polovicu cijele knjige. Savjesno transkribirani i pregledno izneseni, razvrstani kronološki i po tematskim odrednicama, izabrani dokumenti u prilozima imaju mnogo važniju ulogu od puke dopune temeljnom tekstu i postaju, sami po sebi, polazište za nova istraživanja židovske kulture u starom Dubrovniku, s naglaskom na jezičnom mediju.
Međutim, uz formalnu se obradu ne smije zanemariti sadržajna. Ovi dokumenti nisu tek apstraktni spisi, nego su nastali kao ulomci iz života stvarnih osoba. Izabrani su baš s ciljem da dopune osnovno autoričino izlaganje, koje prati život židovske žene od rođenja do smrti. Naglasak je stavljen na obiteljskim odnosima, pri čemu se osobito potanko analizira sklapanje braka kao najsvečaniji čin. Na temelju podataka o različitim iznosima miraza, tipičnima za pojedine sredine, zainteresirani za povijest gospodarskih odnosa moći će sa zanimanjem usporediti imovinske prilike u raznim židovskim zajednicama diljem Mediterana. Sama priroda predbračnih i bračnih ugovora (ketuba) unaprijed navodi na pomisao da se gušila sloboda izbora, da je osobito sudbina mlade žene bila unaprijed zapečaćena. No, i to je jedna od predrasuda od kojih se možemo osloboditi čitajući ovu knjigu: opravdano se inzistira na samostalnosti žene, na njenoj sposobnosti da neovisno posluje bez suprugova nadzora, da se bori za svoja prava pred strogim opomenama i zabrinutim pogledima skrbnika. Tako će objektivni dubrovački sud poduprijeti zahtjev mlade Lidije Pardo da sama izabere supruga (unatoč nepomirljivom otporu očeve braće), ali zaštititi i prava Židovki u okrutnom poslovnom okruženju.
Susret dvaju svjetova na tako malom prostoru unutar dubrovačkih zidina dovodio je do poslovičnih razmirica, koje su i ranije bile predmetom odgovarajućih povijesnih studija. Mnogo pažnje posvećene međuvjerskim odnosima, osobito naporima na pokrštavanju Židova, prepoznajemo i na ovom grupnom portretu dubrovačkih Židovki. Ovom se fenomenu prilazi na tragu kojim se kreće cijelo djelo, s naglaskom na obiteljskom životu. Tako će u pojedinim, dobro argumentiranim slučajevima biti izdvojena ljubav kao jedini razlog za napuštanje otačke vjere i prihvaćanje kršćanstva pod okriljem Rimske crkve. Pritom ćemo, začuđeni, morati pod krinkom pojedinih dubrovačkih vladika “stare krvi” prepoznati Židovke koje su se odlučile na sudbonosan korak napuštanja svoje zajednice radi sklapanja braka s izabranikom svoga srca. Koliko je tu bilo širokogrudnosti i razumijevanja od strane dubrovačkih vlasti sudimo i po prešutnoj zaštiti židovske zajednice, izložene čestim pritiscima i sumnjičavosti crkvenih prelata, ali i gradske svjetine.
Doista je trebalo strpljenja, razumijevanja i obostrane volje da se osiguraju mir i udobnost kuće u getu, ili u nekom drugom dijelu Grada, u vlasništvu Židova. Autorica napominje: dom dubrovačkih Židova sigurno se nije posebno razlikovao od domova drugih Dubrovčana. I pođimo slobodno korak dalje uz taj zaključak, dopunimo ga napomenom da je žena i majka odgovorna za “tri kantuna kuće”. Naravno da je za židovsku ženu bilo teže, zbog posebnih obreda koje se moralo poštovati u nabavi i pripremi hrane, u odgoju djece, u vođenju drugih poslova. Uz ovo djelo možemo izbliza sagledati sav teret koji je nosila, ali istodobno prijeći prag njenoga doma, upoznati njene poslovne poteze, poslušati plač djece, pa i zaviriti ispod njezinog vela. I pronaći predanost obitelji i zajednici, povezanu sa sviješću o osobnoj slobodi i odgovornosti koju nosi.
Relja Seferović