Rina Kralj-Brassard, Djeca Milosrđa. Napuštena djeca u Dubrovniku od 17. do 19. stoljeća. Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku: 2013.
Novoobjavljena knjiga Rine Kralj-Brassard u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Djeca Milosrđa. Napuštena djeca u Dubrovniku od 17. do 19. stoljeća vrstan je znanstveni doprinos poznavanju povijesti marginalnih skupina, prije svega na historijskom području Dubrovačke Republike. Marginalizacija je najčešće zasnovana na spolnom, rasnom, kulturološkom, vjerskom ili jezičnom obilježju i sl. i uvijek se odnosi na dinamiku između dviju društvenoanalitičkih kategorija: centra koji je izvor moći, snage, privilegija i dominacije – i rubova koji imaju značajke bespomoćnosti, nemoći, neutjecajnosti i gubitništva u društvu u kojem žive. Marginalci postaju prepoznatljivi tek u trenutku kad su institucionalizirani u društvu, premda ni to ne umanjuje društvene uvjete njihova života koji ih definiraju u odnosu na središnju kategoriju dominantnih.
Autorica je u svojoj knjizi, koja je plod duljeg arhivskog istraživanja ponajviše u fondu Dubrovačke Republike Državnoga arhiva u Dubrovniku, pažnju posvetila najranjivijoj marginalnoj skupini – onoj koju čine napuštena djeca. Budući da je pojava djeteta izuzetno rijetka, ne samo u arhivskim dokumentima nego je općenito u našoj kulturnoj povijesti relativno malo sadržaja posvećeno pojavi djeteta, to više znanstvene pažnje izaziva knjiga kojoj je u središtu zanimanja priča o napuštenoj djeci, o njihovom životu između skrbi i nasilja, o karitativnim ustanovama koje su se njima bavile, te o njihovim sudbinama koje autorica iščitava iz poslovnih knjiga Hospitala milosrđa u Dubrovniku, koje je djelovalo od 1432. godine, poslovnih ugovora s dojiljama i udomiteljima, te različitim drugim izvorima relevantnim za demografsku povijest nahoda.
Autorica naprije uvodi čitatelja u potresni fenomen napuštanja neželjene djece kroz različita europska povijesna razdoblja, počevši od samog osvita historije, potom razmatra procese suočavanja s problemima neželjenog roditeljstva i nastanak specijaliziranih institucija za prihvat nahočadi, upoznaje čitatelja s osnutkom i djelovanjem najpoznatijih europskih nahodišta u Firenci, Veneciji, Bolonji, Rimu i Milanu, potom u Napuljskom Kraljevstvu, Francuskoj, Austrougarskoj, Španjolskoj i Portugalau, u Rusiji, Engleskoj i SAD-u.
Središnje mjesto u ovoj knjizi pripada podrobnoj analizi djelovanja i rada institucije dubrovačkog Hospitala milosrđa, od njegova utemeljenja kada je donijeta odluka o izgradnji dubrovačkog nahodišta te postavljen humanistički natpis nad njegovim ulaznim vratima koji je imao za cilj neprestano podsjećati pripadnike elitnih staleža na milosrdnu ljubav prema onima koje je nemilosna sudbina okrznula već od samog začeća. Do najmanjeg detalja autorica je proučila djelatnu praksu te ustanove, od njezina financiranja do unutrašnjeg uređenja, pronalaženja poslovnih partnera, načinu upravljanja ustanovom, sve do njezina održavanja i zapisa u poslovnim knjigama. Još je zanimljivije poglavlje u kojem nas autorica suočava sa štićenicima Hospitala milosrđa u Dubrovniku koji su bili plod izvanbračnih, ali i zakonskih veza, te različitim razlozima zbog kojih su to postajali. Analizirajući značajke napuštanja novorođenčeta u Dubrovniku autorica ispisuje cijeli niz različitih tragičnih događaja koji je tome vodio. Opisala je mjesta i načine na koje se sve dijete ostavljalo, te jednostavnu proceduru kako je nahod postajao “komunsko dijete”. Zabilježila je što se sve o djetetu znalo ili nije znalo prije nego što je ušlo u okvir komunske skrbi, kako ih se pokrštavalo, koja su im imena i prezimena nadjevana, te kako su prethodno ona bivala osmišljena. Zabilježila je mrežu dojilja u Dubrovniku i okolici, ne samo onih koje su hranile djecu iz nahodišta, a također i široki krug posvojitelja i udomitelja, njihovim zanimanjima i stanju na ljestvici dubrovačkog društva, te, ono što je osobito važan doprinos znanosti – o položaju štićenika u udomiteljskoj obitelji, razaznavajući njegovo mjesto u povijesti iz bezbrojnih listova najrazličitijih arhivskih dokumenata u kojima je trebalo uočiti nahoda i “prepoznati” ga kao dionika dubrovačke svakodnevice.
Ova knjiga se, pored doprinosa društvenim i antropološkim studijima, i svojom demografskom naravi bavi cijelim nizom procjena smrtnosti nahočadi i njihovih dojilja, kao i njihovom intergracijom u onodobno dubrovačko društvo.
Knjiga je popraćena obilnim vrelima, literaturom, kazalom imena, mjesta i pojmova. Bit će koristan udžbenik svima koji se u okviru povijesnih znanosti bave Dubrovačkom Republikom i Mediteranom, a budući da je skladno kompozicijski skrojena te da kroz knjigu autorica progovara kao znalac prilika i nijansi dubrovačkog života kultiviranim i jasnim jezikom – bit će ugodno štivo svima koje zanima ova povijesna zbilja.
