Nikša Varezić, Dosta je reći u Rimu da bi se reklo čitavom svijetu. Dubrovačka republika i Sveta Stolica tijekom 16. i 17. stoljeća. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2018.
Dubrovačka Republika, kao mikroskopska država okružena velesilama, svoje postojanje dugovala je dobroj volji drugih. Stoga je Dubrovnik stvorio čitavu mrežu međunarodnih zaštitnika koji su osiguravali njegov opstanak i gospodarske privilegije. Svu složenost dubrovačkog položaja otkriva činjenica da su njegovi glavni zaštitnici uz osmanske sultane bili rimski pape. U svojoj monografiji, objavljenoj u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Nikša Varezić koncentrirao se upravo na taj ključan odnos dubrovačke povijesti, odnos Dubrovnika i Rima tijekom 16. i 17. stoljeća. U opsežnoj studiji od preko tri stotine stranica, Varezić donosi jasnu i iscrpnu analizu, utemeljenu ne samo na dubrovačkim, nego i na dokumentima iz vatikanskog arhiva.
Prva od brojnih kvaliteta ove knjige jest da vrlo jasno predstavlja geopolitički okvir, odnosno međusobne interese koji su oblikovali odnos Rima i Dubrovnika. Za Dubrovnik papa je bio važan zaštitnik, prvenstveno od mletačkih pretenzija, ali i važan gospodarski faktor te arbitar u čestim napetostima s lokalnom crkvom. S druge strane, za pape je Dubrovnik bio država od iznimne strateške važnosti. Radilo se o katoličkoj enklavi na rubu osmanskog Balkana ili, u metafori tipičnoj za dubrovačku diplomaciju, o „kršćanskom gradu u raljama nevjernika.“ Tu ideju o geopolitičkoj važnosti Republike dubrovački diplomati stoljećima su revno podržavali, pred papama predstavljajući Dubrovnik kao zaštitnika kršćana unutar „nevjerničkog“ carstva, ali i kao utvrdu katoličanstva koja sprječava daljnji prodor Osmanlija prema Europi. Stoga je papinstvo bilo jedan od najčvršćih saveznika Dubrovnika tijekom čitavog novovjekovlja. Ipak, kao što Varezić upozorava, taj odnos se mijenjao kroz vrijeme: dok je papa u 16. stoljeću još doista arbitar europske politike, u 17 stoljeću njegov utjecaj slabi, pa se Dubrovnik morao okrenuti novom zaštitniku, a to su austrijski Habsburgovci.
Pokrenuti masivan birokratski aparat kurije nije bio jednostavan posao. Varezić uvjerljivo pokazuje mehanizme dubrovačkog lobiranja: dubrovačke agente u Rimu, mreže njihovih kontakata, njihovu diplomatsku retoriku, kao i metode slanja pisama i povjerljivih informacija između Rima i Dubrovnika. Osobitu pažnju autor posvećuje nekim od najvećih imena dubrovačke diplomacije: pomalo zaboravljenom Petru Benessi, koji je imao sjajnu karijeru u Rimu, postavši čak i državnim tajnikom Svete stolice, i naravno njegovom nećaku, Stijepu Gradiću, utjecajnom diplomatu i kustosu Apostolske knjižnice. U skladu sa suvremenim trendovima koji naglašavaju neformalne i privatne aspekte diplomacije, Varezić rekonstruira prijateljske mreže i jake osobne kontakte ove dvojice Dubrovčana u Rimu, kontakte koji su Dubrovniku desetljećima osiguravali blagonaklonost kurije. Varezić također donosi mnogo dragocjenih podataka o djelatnosti kardinala Francesca Barberinija, koji je preko pola stoljeća bio protektor Dubrovačke Republike, a ključnu ulogu odigrao je pri obnovi razorenog grada nakon Velike trešnje.
Značajan dio Varezićeve knjige posvećen je jednom tipu situacije koji je iznimno važan i dragocjen za povjesničara – a to su krize. Naime, krize mnogo jasnije od normalnog stanja otkrivaju istinske odnose moći, pravu prirodu tih odnosa. Vjerojatno najdramatičnije krize u 16. stoljeću bila su dva rata kršćanskih koalicija protiv Osmanlija. Radilo se o krajnje neugodnim situacijama za Dubrovnik, odnosno o međusobnom sukobu njegovih zaštitnika: s jedne strane Osmanlija, s druge Pape i Španjolaca. Da situacija bude gora, radilo se o trenucima kada je mletačka diplomacija pokušavala uvući Dubrovnik u rat na kršćanskoj strani, dakle, natjerati Dubrovnik da uđe u rat s Osmanlijama što bi sigurno značilo kraj Republike. Kao što Varezić pokazuje, upravo je papinska intervencija u tim kritičnim trenucima osigurala da se Dubrovniku zajamči neutralnost i da on preživi to turbulentno razdoblje. Iako oslabljenog utjecaja, i u krizama 17. stoljeća papinstvo se pokazalo kao važan zaštitnik. Tijekom dugotrajnih kršćansko-osmanskih ratova, pape su Republici slale novčanu pomoć i oružje, a rimska kurija je iznova odigrala ključnu ulogu u obrani grada od sve snažnijeg mletačkog pritiska.
Sve u svemu, ova studija predstavlja obuhvatnu analizu jednog od najvažnijih vanjskopolitičkih odnosa starog Dubrovnika: Varezić daje širok pregled, počevši od geopolitike preko mehanizama lobiranja i diplomatske retorike, sve do analize nekoliko konkretnih situacija krize. Upravo takav pluralitet perspektiva je ono što ozbiljna studija diplomacije mora sadržavati.
No, uz sve navedeno, postoji još jedna činjenica koju treba osobito istaći na samome kraju. Većina starijih studija dubrovačke diplomacije – koliko god su mnoge od njih zaista sjajne – bila je pisana isključivo na temelju dubrovačkih dokumenata. Naravno, za to su postojali ozbiljni razlozi: bilo je mnogo teže konzultirati strane arhive. No, rezultat je bio da su se međunarodni odnosi, koji su par excellence dijalog, sagledavali isključivo s jedne strane, one dubrovačke. Važna kvaliteta Varezićevog rada jest da doista rekonstruira dialog. Ne samo da koristi rimske izvore, nego stalno iznova sagledava situaciju istovremeno iz dubrovačke i rimske perspektive. To mora postati standard suvremene historije diplomacije. Naime, u europskim arhivima čeka nas jedan drugi Dubrovnik.
Lovro Kunčević