U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, u seriji “Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice”, tiskana je knjigaIvane Lazarević, Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine. Popis stanovništva, proveden desetak godina nakon pada Dubrovačke Republike, najstariji je pojedinačni popis stanovništva, popis koji je imenom i prezimenom, razvrstane prema kućanstvima, obuhvatio sve žitelje Dubrovnika. U tom je popisu Ivana Lazarević utvrdila mrežu vlasteoskih kuća i ubicirala ih na terenu. Da bi u tome uspjela, istražila je više arhivskih fondova, oporuke dubrovačke vlastele, ostavinske rasprave, i posebno katastar Franje I. iz 1837. godine i sve kasnije katastarske dopune do polovice 20. stoljeća.
U prvim poglavljima knjige autorica se osvrnula na urbani razvoj Dubrovnika od 13. stoljeća do pada Dubrovačke Republike i utvrdila granice seksterija, koji su se mijenjali kako se s juga prema sjeveru širio grad Dubrovnik. Utvrdila je osnovne demografske pokazatelje i socijalnu organizaciju urbanog prostora u gradu Dubrovniku. U najopsežnijem dijelu knjige analizirala je svaku pojedinačnu vlasteosku kuću unutar gradskih zidina, utvrdila lokaciju (seksterij) i pratila kretanje vlasništva poslije 1817. godine sve do pedesetih godina 20. stoljeća. Lokaciju svake kuće popratila je kartografskim prikazom i fotografijom omogućivši čitaocu lako pronalaženje. Vlasteoske objekte razdijelila je u dvije skupine – kuće u kojima vlastela žive i kuće koje su njihovo vlasništvo, ali u njima ne stanuje. U četvrtom poglavlju knjige analizirala je prostorni raspored vlasteoskih kuća. Tako je utvrdila da je 4% dubrovačkih plemića, koliki je tada bio njihov udio u ukupnom gradskom stanovništvu, imalo ili posjedovalo blizu 12% stambenih jedinica, a kad bi se u obračun uzela i veličina objekata, njihov bi udio u vlasništvu ili posjedu stambenog prostora premašio 20%. Nadalje, Lazarević je analizirala distribuciju vlasteoskih kuća prema gradskim seksterijima, pa je utvrdila da u nekim seksterijima (Sv. Marija) vlastele uopće nije bilo, dok je u najelitnijim seksterijima, a to su tada bile kuće u prvom nizu na Placi, njihov udio dosegao oko 15% u sjevernom (Dogana), a čak 24% u južnom seksteriju (Velika fontana). Istraživanja i rezultati do kojih je došla Ivana Lazarević otvaraju mnoga daljnja istraživačka pitanja i već sada bacaju novo svjetlo na razumijevanje najstarije povijesti grada Dubrovnika i funkcioniranje njegova vladajućeg staleža. Tako se, na primjer, već sada može naslutiti da je u trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine vlasteoski stalež, koji je tada činio oko 40% stanovništva (dakle, deset puta više nego 1817. godine), imao u vlasništvu gotovo cijeli grad, što potvrđuje tezu da je vlasništvo nad gradskim nekretninama bio i jedan od ključnih kriterija stjecanja plemstva u trenutku kad se ono tek formiralo.
Knjiga Ivane Lazarević izvrsno je strukturirana i popraćena vrlo slikovitim i indikatvnim kartama, te fotografijama koje je izradio dubrovački fotograf Boris Jović. Riječ je o izvrsnom znanstvenom djelu s obiljem informacija koje će biti zanimljive ne samo sadašnjim i budućim stanovnicima stare dubrovačke gradske jezgre nego i vrlo korisne svima koji se budu bavili istraživanjem i obnovom dubrovačkih kuća i palača, te povjesničarima koji će uz pomoć ove knjige, iako se odnosi na razdoblje poslije pada Dubrovačke Republike, lakše moći razumjeti i dubrovačku najstariju prošlost i način formiranja i funkcionranja vlasteoskog kruga.
Nenad Vekarić