Nenad Vekarić, Vlastela grada Dubrovnika, 1. Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2011.
“Dubrovački vlasteoski krug najdugotrajnija je artikulirana društvena skupina nastala na hrvatskom tlu. U desetak stoljeća, od njezinih vremenski točno neutvrđenih začetaka nakon pada Epidaura, preko prvih pisanih spomena u 11. stoljeću, formalnog završetka početkom 19. stoljeća i tragova koji još i danas postoje, ta je društvena skupina ostvarila impozantne rezultate. Stvorila je na malom prostoru i pri malom broju stanovniku iznimnu koncentraciju značajnih ljudi, uglednih državnika i diplomata, znanstvenika i umjetnika. Ti ljudi ustoličili su i održali najdugotrajniju slobodnu državu na današnjem prostoru Hrvatske. Iskoristili položaj i šansu koju im je “ponudila povijest”, stekli bogatstvo, uspostavili unutrašnju koheziju i stabilnu državnu organizaciju, “osvojili” slobodu i odigrali na svjetskoj pozornici ulogu daleko značajniju od one koja bi proistjecala iz veličine ili broja. Postigli su stupanj društveno-ekonomskog razvoja koji je visoko stršao na Balkanskom poluotoku, ostavivši iza sebe na stotine umjetničkih djela, pravnih spomenika i – danas vidljiv, prepoznatljiv, u svijetu znan, na stijeni u zidinama izrezbaren – grad Dubrovnik.”
Ovim riječima završava prva knjiga Nenada Vekarića Vlastela grada Dubrovnika, koja je ovih dana tiskana u izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, kao 17 knjiga (i već 22. svezak) u seriji Prilozi povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice. Ovo je prva knjiga u nizu koji će uslijediti, a nosi podnaslov Korijeni, struktura i razvoj dubrovačkog plemstva.
U prvom poglavlju (“Korijeni dubrovačkog plemstva”) autor analizira razvojne faze dubrovačkog nobiliteta, njegovo podrijetlo i prezimena. Posebna pažnja posvećuje se teritorijalnom širenju, koje je dalo impuls dubrovačkom plemstvu, zatvaranju vijeća 1332. koje je konačno definiralo vlasteoski krug. Nakon propasti Epidaura, smatra Vekarić, novo središte, Dubrovnik, “vjerojatno je bilo mješavina (romanskih?, ilirskih?) starosjedilaca i epidauritanskih Romana. No, u rasponu od nekoliko sljedećih stoljeća, okružen slavenskim zaleđem, Dubrovnik je bio konstantno izložen tihim, spontanim migracijama, koje su mijenjale etničku sliku grada. Od 11. do 13. stoljeća isprepliću se romanski i slavenski elementi, stvara se zapravo jedan vid, romansko-slavenske simbioze. Kako vrijeme odmiče, romanstvo uzmiče, a slavenstvo postaje sve dominantnije.” U drugoj polovici 13. stoljeća proces slavizacije je već prelomljen, a u 14. stoljeću, nakon kuge 1348. godine i nagle velike migracije iz zaleđa, završen. Romansko i slavensko prožimanje autor posebno analizira na vlasteoskim prezimenima, ispravljajući pritom i pogrešnu uporabu nekih vlasteoskih prezimena (primjerice Crijević, Đorđić).
Funkcioniranje vlastele ostvarivalo se istodobno kroz nekoliko razina (organizacijskih oblika), uvjetovanih rodbinskom vezom (obitelj, casata, rod), zajedničkim življenjem (kućanstvo) i staleškim okruženjem (klan). Na stabilnost tih organizacijskih oblika utjecali su običaji i moralne norme, a na njihovo “treperenje” demografska, gospodarska i politička kretanja. Te probleme autor analizira u drugom poglavlju svoje knjige (“Struktura vlasteoskog staleža”). Vekarić također procjenjuje i veličinu vlasteoskog kruga. Smatra da je u trenutku zatvaranja vijeća 1332. godine plemićki status priznat velikom dijelu dubrovačkog stanovništva (preko 1600 osoba). Godine 1500. dubrovačkom je plemstvu pripadalo nešto manje od 2.000 stanovnika, a nakon toga je broj kontnuirano padao sve do pada Dubrovačke Republike kad je svega nešto više od 300 ljudi pripadalo plemićkom krugu.
U posljednjem poglavlju analizira se povijest dubrovačke vlastele u kontekstu dubrovačke povijesti kroz polustoljetne intervale.
Rad je popraćen brojnim tabličnim i grafičkim prikazima u kojima se analiziraju razni demografski pokazatelji (veličina vlasteoskog kruga i broj casata po polustoljetnim intervalima, rodnost i smrtnost, mjesečne distribucije začeća, rođenja, vjenčanja i smrti, doživljena dob dubrovačkih knezova, ženidbena dob, unakrsne ženidbe, dobna i spolna struktura), identificira i kvantificira klanovska struktura i odnos snaga u polustoljetnim intervalima od 1300. do 1800. godine.
Ivana Lazarević