Irena Ipšić, Orebić u 19. stoljeću. Prema katastru Franje I. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2013.
U izdanju Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku tiskana je knjiga Irene Ipšić pod naslovom “Orebić u 19. stoljeću prema katastru Franje I”, svezak 1. Autorica je vrlo vješto koncipirala svoj rad koristeći katastar 1836. godine kao polazište u analizi raznih gospodarskih, društvenih, demografskih i inih procesa. Pridodavajući svakom analiziranom elementu vremensku dimenziju i prateći razvoj neke pojave i prije (od vremena Dubrovačke Republike) i poslije 1836. godine, te izborom dviju katastarskih općina koje su imale različit razvoj – priobalnu katastarsku općinu Orebić i brdsku katastarsku općinu Podgorje – uspjela je rekonstruirati i izvrsno interpretirati gospodarski i društveni razvoj najvećeg naselja poluotoka Pelješca.
Područje Orebića bilo je u okvirima Dubrovačke Republike specifično zbog izrazite pomorske orijentacije stanovništva koja je dovela do stvaranja bogatog brodovlasničkog sloja. Stoga je Republika već od 18. stoljeća (odnosno čak i od kraja 17. stoljeća) izuzela to područje, odobravajući (neformalno) otkup od kmetstva. Uz Orebić, taj je privilegij imao još jedino Cavtat, kao brodarski centar na drugoj strani Republike. Autorica je pronašla vrlo dobre primjere kojima je potkrijepila analizu tog procesa, u kojem nekadašnji kmetovi ne samo da su se otkupili od kmetstva nego su i sami postajali gospodarima, često i puno strožima od svojih prethodnika jer su se nalazili na licu mjesta i lakše kontrolirali ubiranje prihoda nego što su to ranije mogla vlastela stacionirana u Dubrovniku. Zanimljiva je i analiza čestica zemlje i čestica zgrada, koja pokazuje višestruko veću opterećenost kmetskim obvezama u k.o. Podgorje nego u k.o. Orebić, a koja potvrđuje naznačeno kretanje procesa otkupljivanja od kmetstva, koje je ranilo u pomorski orijentiranim zonama, a kasnilo u ruralnima. Analizirajući vlasničku strukturu, Ipšić je uočila kako je proces litoralizacije tog područja počeo znatno ranije nego drugdje, i već u prvoj polovici 19. pridonio zapuštenosti obrađenih površina u Podgorju.
U analizi poljoprivredne proizvodnje Ipšić analizira glavne kulture, pa tako govori o vinogradarstvu i maslinarstvu kao najraširenijim kulturama, te o ratarstvu, povrtlarstvu, šumarstvu i stočarstvu. U toj analizi dolazi i do nekih iznenanđujućih rezultata – jedan od njih je da je zastupljenost vinograda u ukupnom fondu obrađene zemlje bio dvostruko veći od pelješkog prosjeka što je, s obzirom na izrazitu pomorsku orijentaciju tog dijela Pelješca, neočekivan nalaz. Nadalje, utvrđuje gotovo dijametralnu razliku u odnosu između neplodnog, obrađenog i neobrađenog zemljišta u Orebiću i u Podgorju, koja vrlo slikovito pokazuje kako je tekao gospodarski razvoj na ovom dijelu Pelješca i kako se težište gospodarske aktivnosti iz Podgorja prebacilo u Orebić. Odnosno: kako je razvoj pomorstva povratno utjecao na razvoj poljoprivrede – i “poljoprivredno” razvio baš ono područje kojemu je glavna gospodarska orijentacija pomorstvo, a ne ono koje je ostalo u okvirima poljoprivredne proizvodnje.
Autorica posebnu pažnju pridaje naglom širenju Orebića u 19. stoljeću prateći promjene u prostornom razvoju od katastrom utvrđenog stanja 1836. godine do širenja tijekom druge polovice 19. stoljeća i kasnije u 20. stoljeću. Govori i o privatnom prostoru (o stambenim i gospodarskim objektima), te o regulaciji javnog prostora i izgradnji javnih objekata (crkve i sakralni objekti, drugi javni i infrastrukturni objekti), čiji je zamašnjak uslijedio kad je za Austrije Orebić postao manji administrativni centar.
Ovom jasno i pregledno napisanom knjigom Irena Ipšić dala je značajan doprinos gospodarskoj povijesti poluotoka Pelješca i Dubrovačke Republike.
Nenad Vekarić
