Nenad Vekarić, Nevidljive pukotine. Dubrovački vlasteoski klanovi. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2009.
Spoznaja o bespoštednom klanovskom nadmetanju dviju vlasteoskih frakcija, tzv. salamankeza i sorboneza, koje je, nakon ubojstva Frana Gondole 1589. i Velike zavjere 1610/2. godine, utjecalo na svaku bitnu političku odluku u Dubrovačkoj Republici, nametnula je pitanje: je li ubojstvo Frana Gondole doista bio početak raskola među vlastelom ili je taj događaj bio samo jedna karika u razdoru čiji korijeni sežu dublje u prošlost? Koji su bili stvarni razlozi ubojstva Frana Gondole? Postoji li veza između Držićevih urotničkih pokušaja i ubojstva Frana Gondole i Velike zavjere? Postoji li veza između Velike zavjere i ranijih dubrovačkih urota? Dubrovačka povijest bilježi nekoliko urota: uspješno svrgavanje Damjana Jude 1205. godine, neuspjele urote braće Bodaça i braće Zamagna 1400., Palmote i Restija 1483/6. godine, Miha Bucignola 1526/50. godine, te Držićeve urotničke epizode 1566. godine. Jesu li to bili usamljeni urotnički pokušaji ili između njih postoji neka veza? Na ta pitanja traže se odgovori u ovoj knjizi.
A rezultati do kojih je autor došao zaista su fascinantni. Naime, sve ono o čemu autor piše, ne spominje nijedan izvor prebogata dubrovačkog arhiva. Klanovska borba stajala je u pozadini odluka, ona nije registrirana ni u jednom dokumentu. Čak ni nazivi (Judin, Gundulićev, Gučetićev, Bobaljevićev klan) nisu potvrđeni ni u jednom vrelu – njih je autor uveo kako bi se pojava mogla slijediti. No, prethodno minuciozno izradivši genealoške tablice svih plemićkih rodova, autor je uočio rodovski ključ, koncentraciju ženidbenih veza unutar pojedinih grupacija i to ga je navelo da tako uočenim grupacijama pridruži podatke o njihovim političkim aktivnostima. Na temelju takve analize uspio je vrlo argumentirano pokazati višestoljetni kontinuitet klanovske borbe, izvršivši zapravo “udar” na dosadašnja historiografska tumačenja, koja su patricijat promatrala kao na manje-više monolitno tijelo. Vekarić dokazuje da je raskol u patricijatu star koliko i sam patricijat. Uočava klanovsku razdiobu već u vrijeme svrgnuća kneza Damjana Jude i dovođenja mletačke vlasti i prati je sve do pada Republike. Tako pronalazi da je ključna dubrovačka 1358. godina, kad je priznata ugarska kruna, na unutrašnjem planu zapravo bila godina državnog udara, kad je Gundulićev klan razvlastio Bobaljevićev klan, koji je bio instaliran s mletačkom vlasti početkom 12. stoljeća. Putem genealoške analize autor pokazuje rodbinsku vezu između glavnih nositelja akcije oko priznanja ugarske krune i pronalazi da tom akcijom rukovode izravni potomci svrgnutog kneza Damjana Jude.
Nakon što je Gundulićev klan preuzeo dominaciju, klanovska borba se nastavila. Protivnički klan pokušavao je urotama razvlastiti Gunduliće, ali bezuspješno, sve do Velike zavjere, kad je ponovno došlo do promjene. U tom razdoblju dogodila se i Držićeva firentinska urotnička epizoda, koja kroz prizmu klanovske borbe, sada dobija svoje logično razjašnjenje.
Ova knjiga daje potpuno novo svjetlo na povijest Dubrovnika, a metodološkim pristupom izvanredan je putokaz kako u povijesnoj znanosti rekonstrukcija mora voditi računa ne samo o tekstu izvora nego i o onome što se nalazi između redaka. Ova knjiga već sada se može ubrojiti među “prevratne” tekstove hrvatske povijesne znanosti.
Vesna Miović
