Nella Lonza, Kazalište vlasti. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2009.

Lonza_Kazaliste vlastiNella Lonza, Kazalište vlasti. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2009.

Nakon sjajne knjige Pod plaštem pravde (1997.), u kojem je obradila kaznenopravni sustav Dubrovačke Republike u 18. stoljeću i još nekoliko drugih važnih djela (primjerice Odluke dubrovačkih vijeća sa Zdravkom Šundricom ili studija o Statutu grada Dubrovnika iz 1272.), Nella Lonza podarila nam je još jedno vrhunsko znanstveno djelo atraktivna naslova: Kazalište vlasti.
Ovo je knjiga o ceremonijalu Dubrovačke Republike. Načinjena je na jedinstvenom sačuvanom vrelu, koji je i u svjetskim relacijama raritet. Knjiga je oblikovana u dvije velike cjeline. U prvoj su predstavljeni glavni akteri državnog ceremonijala – knez s Malim vijećem i njihova pratnja, prikazane su osnovne forme njihovog nastupa na pozornici vlasti i ispitano je kojim su se predlošcima pri tome služili. Spomenuti ceremonijalni elementi dio su dubrovačke svakodnevice i njezinog redovitog ritma. No, postojali su i rituali koji se javljaju kao sinkopa u tom uobičajenom tijeku – kao što su državni pogrebi i obredi kažnjavanja – prigode gusto nabijene simbolikom o državnoj vlasti, njezinoj prirodi i vrijednostima. U kazalištu vlasti ponekad su se prikazivale i predstave s više aktera – s crkvenim vlastima, stranim predstavnicima i gostima. Pri njihovom postavljanju izbijali su u prvi plan neki drugi elementi, ne samo oni formalni (simetrija, uzajamnost, simultanost i dr.) nego i osjetljivo pitanje odnosa ovih dviju vlasti.
Drugi dio knjige posvećen je ritualima koji su se ciklički ponavljali svake godine – blagdanskim proslavama. Ceremonijal u tim prigodama u dosluhu je s crkvenim običajima i liturgijskim obredima. No, u proslave svetačkih blagdana često su upletene predstave s vrlo složenim porukama o vlasti, poretku i društvenom slogu, o kušnjama i pobjedi nad njima, o gnjevu nebesnika i njihovoj zaštiti.
Iz državnog protokola može se razabrati “samoslika” dubrovačke države, poruka koju je željela emitirati o svojim vrijednostima, ustroju, društvenom slogu. Ta je slika meta-realnost, konstruirana stvarnost, jer je u nju upletena ideologija ili propaganda. Stvarnost i manipulirana slika o njoj, realnost i iluzija, projekcija koja se opet povratno odražava na povijesna zbivanja i procese. Ne treba, dakako, zamišljati da je ta dubrovačka samoslika bila docrtana u svakom detalju, da je njezina kompozicija u svemu bila promišljena a perspektiva savršena; bilo je i u tome zatamnjenih mjesta, nezgrapnih poteza i neuvjerljivih proporcija. No, ruka državne vlasti stalno se njome pomalo bavila, premazivala dijelove koji više nisu odgovarali njezinom imageu i dodavala joj nove slojeve. To nije činila olako jer je vjerovala da je tradicionalizam i baština nešto što ne treba tek tako brisati; no opet, nije robovala svakoj sitnici samo zato što ima patinu starine. Čak i onda kada se u ceremonijalu primjećuje umor ostarjele Republike koja u svojim zadnjim stoljećima nema onu kreativnu snagu i hrabrosti kakvu je pokazivala u svojim mladim godinama, teško je ipak ne primijetiti da je njezina vještina samoprikazbe neusporedivo veća od one društva u kojem živimo. Svi spin doctors i glasnogovornici, PR-službe i mediji pod državnom kontrolom koji se danas trse oko imagea javne vlasti ne uspijevaju kreirati onako kompaktnu i jasnu sliku o sebi kakvu je stvarao dubrovački državni aparat.

Nenad Vekarić